Tko želi znati što je skautizam, kako je postao, koje su njegove glavne ideje, taj mora znati život njegovog utemeljitelja i organizatora. Niti jedna biografija ne može bolje nego B.P. – ova tako dobro razjasniti kako znameniti ljudi dolaze do svojih velikih iznašća. Robert Baden – Powell je rođen 22. veljače 1857. godine u Londonu, na broju 6. Ulice Stanhope (sada Stanhope Terrace 11.) Paddington, kao osmo od desetoro djece. Otac Revend B.P. je bio svećenik, profesor na Oxfordskom sveučilištu i poznati učenjak. Njegova majka je bila starija kći admirala Vilima Smitha, potomka glasovitog junaka kapetana Smitha. Koji se je proslavio svojim pustolovinama u Sjevernoj Americi za vremena kraljice Elizabete. Dva je puta pao u ropstvo indijancima, ali je uvijek na čudesan način pobjegao strašnoj smrti. Njegova praunuka, majka Robertova, nije vidjela u svojem životu takvih junaštava, ali je svakako naslijedila ponešto od svojih predaka i to slobodni duh i velihu duhovnu nadarenost.

Razumije se kako su djeca ovakovih roditelja bila prirodno nadarena : pojedinačno su se isticali na mnogim područjima, kao u slikarstvu, glazbi, jezikoslovlju, a osobito u prirodoznanstvu. Otac B.P. – a nije htio svoju djecu rano slati u školu. Prva škola mladog Roberta i njegove braće bila je sama priroda. Oni su voljeli provoditi svoj život pod vedrim nebom, proučavajući vrste bilja, život ptica, običaje životinja te tražeći rijetke kukce, leptire i cvijeće. Robertu je bilo 4 godine, kada mu je otac umro, ali to nije imalo nikakvih loših poslijedica za odgoj djece. Gđa B.P. je tako dobro znala odgojiti djecu, te su se začudili i ljudi poput Ruskina i Tekkereya (glasoviti estetik i pisac). Tajna njezinog uspjeha leži u razboritosti i ljubavi između majke i djece. Ona je poticala svoju djecu na samostalnost i samoinicijativu. Mali Sti (kako su zvali Roberta) u 3. godini života znao se sam obući i svući; u 5. godini on vodi samostalni račun o svom izdatku i primitku. Počeo je jahati kad i hodati. Još za mlađih dana on i brat Henri napravili su čamac s kojim su istražili obale otoka White-a. Jednom udariše sa svojim čamcem na jednu pećinu. More je bilo uzburkano. Izgledalo je kako je za male istraživače došao kraj. Robert se bacio na dno čamca, jer je izgubio svaku nadu u spas. Brat Henri mu je naložio, neka dohvati veslo koje mu je ispalo u more. Bratova briga za veslo probudila je u njemu muževnost i brigu za spas, te su se uspjeli spasiti. Od tog trenutka B.P. nikad nije očajavao nego je dobro zapamtio, kako u takvim trenucima ljude prođe očaj, ako im je pažnja svraćena na druge stvari, pa makar to bile i sitnice. Poslije su putovali po rijekama Engleske i Wallisa, a pješice su prošli Škotsku i Wallis. Više puta su morali prenoćiti pod vedrim nebom. Na tim putovanjima su naučili sve što treba znati skaut, naime: plivat, veslat, kormilarit, vezat čvorove, ložit vatru, kuhat jelo, podizat i gradit šator, pecat i lovit. Jednog dana, pripovjeda B.P., htio je uhvatiti pitomog zeca ne pitajući za to vlasnika.

On je dopuzao tako blizu, kad je već nakanio pucati, opazio je s druge strane jednog čovjeka, koji je također puzio. Robert se opet četveronoške vrati nazad, a kasnije opazi kako je to isto učinio i onaj drugi, kojega je držao za stražara. Tako su oba lovca ostala bez večere. Ta putovanja nisu bila samo puka zabava. Braća B.P. su sve i pomno bilježili u svoj album slika i dnevnik. Promatrajući tvornice stekli su mnogo praktičnog znanja. Malog Roberta je jako zanimalo snalaženje u nepoznatim gradovima. Osobito mu je bilo drago prijateljstvo vatrogasaca, čiji je posao cijenio i volio. Pod takvim prilikama morao je Robert rano odgojiti u sebi ono što treba skautu: samostalnost i samopouzdanje u granicama skromnosti. Navršivši 12. godina, stupio je Robert u pripravnu školu. Te je 1871. god. stupio u glasovitu školu “Charterhous”, gdje je razvijao interes za umijeće skautizma i prirodnjaštva. U šumi oko škole, B.P. bi se sakrivao svojim učiteljima, lovio bi i pripremao zečeve, ali uz oprez kako ga dim ne bi otkrio.

1876. godine B.P. se prijavljuje u vojsku i odlazi u Indiju kao mladi vojni časnik, specijaliziran u življenju u prirodi, izradi mapa i izviđanju. B.P. je uvodio nove metode u obuku vojske: male jedinice ili patrole, koje rade zajedno pod jednim voditeljem, sa specijalnim priznanjima (bedževima koji su nalikovali magnetnoj igli kompasa) za one koji su se isticali.

Marljivi rad B.P.–a nije ostao bez ocijene. 1884. god. Englesko vojno zapovjedništvo ga šalje u Afriku, gdje je morao sudjelovati u bitkama protiv crnaca, koji su se pobunili u oblasti Bečuda-land. B.P. se brzo snašao u novom životnim prilikama. Za kratko se vrijeme i tu iskazao kao izvrstan izvidnik i časnik. Godine 1887. postao je brigadni major, 1888. vidimo ga ađutantom zapovjednika vojne ekspedicije protiv Zalusa. (Zulua) U isto vrijeme postavio ga je njegov načelnik, general Lajtnant Smith, zapovjednikom izvidničkih četa. Borba protiv Zulusa završila je brzo i s povoljnim ishodom za Britance. General Smith je odlikovan, a ujedno i postavljen general-guvernerom otoka Malte. On međutim nije zaboravio B.P. – a, koji je mnogo doprinjeo njegovom uspjehu. B.P. – u je predloženo mjesto adjutanta i vojnog ministra kod general-guvernara. B.P. je na otoku boravio tri godine. Nije išao na mnogobrojne svečane gozbe, već je čitavo svoje vrijeme provodio u vojarni s vojnicima, te je proučavao povijest viteštva, naposve Ivanjskog reda. Romantična priroda, velika junaštva nekadašnjih gospodara otoka, ostavili su u njemu duboki utisak. On sam je govorio kako je neke skautske zakone uzeo iz pravila viteških redova. Kako vidimo B.P.–u nije uzalud prošlo vrijeme, on je iz svake zgode crpio neku korist.

Godine 1894. nalazi se u Engleskoj. Tu je imao priliku, pokazati svoju muževnost i izvanrednu strpljivost. Naime, ugrizao ga je pas za kojeg su držali kako je bijesan. Po nalogu liječnika morao je svoju ugriženu ruku svaki dan držati u vrućoj vodi, te je tom zgodom pokazao veliku strpljivost. Slijedeće godine polazi B.P. opet u Afriku na poziv sira Francisa Scotta, kojemu je vlada naložila, da završi borbu s divljim crnačkim plemenima Ašati. Sir F. Scott postavio ga je svojim pomočnikom. Ašati su bili vrlo ozbiljan protivnik Engleza. Još 1824. god., su započeli odlučnu borbu protiv tuđinskog gospodstva. Tada je pao žrtvom njihovog junaštva i izdajničkog nehaja svojih, guverner tkzv. Zlatne obale, sir Makart. Nesretni Makart dobio je za obranu umjesto bačvi baruta, bačve s bigulama. Kralj Ašantija si je od njegove lubanje izradio kalež. B.P. je organizirao pomoćnu četu od crnačkih plemena, koja su bila u neprijateljskim odnosima s Ašantijima. Teškom mukom je uvježbao i disciplinirao svoju crnačku vojsku od 500 ljudi. Za geslo si je postavio jednu staru englesku poslovicu, kojoj je smisao: “Nemoj se uznemiravati, jer strpljivost sve nadvlada”. On je zaista nadvladao sve poteškoće i u kratkom roku je krenuo sa svojom četom, kao avangarda ekspediciji u unutrašnjost neprijateljskog kraljevstva. Put je bio težak, a taktika Ašantija je bila slijedeća: dok je engleska vojska išla naprijed po cesti, njihove četice su išle kroz guste šume usporednim stazama. Neočekivanom navalom one bi mogle prekinuti vezu između engleske vojske i njezine baze.

Zanimljiv je način ratovanja Ašantija. Za vrijeme bitke vojnici su išli u prvim redovima, iza njih je išao red nižih časnika, za njima su išli viši časnici, a bojni red zaključuje sam zapovjednik. Zadaća je onih koji su iza, tjeranje u boj onih ispred. Uzmiću li vojnici smrt ih čeka od njihovih načelnika. A za izgubljenu bitku odgovara glavom zapovjednik vojske. Uzevši u obzir kako je vojska Ašantija bila od 8000 momaka, treba priznati da je to bio ozbiljan neprijatelj, pogotovo za B.P.-a s njegovom crnačkom vojskom. Ali B.P. brzo je upoznao prilike svoga protivnika. Nevjerojatnom brzinom i energijom on iznenada zauzme prijestolni grad Ašantija, Kumasi. Kralj Prempe i njegova majka bili su zarobljeni zajedno s ostalim velikašima. U veljači 1886.god. rat je bio slavodobitno završen. Valja spomenuti da je najljući protivnik Engleza bila malarija, od koje su dakako najviše stradali časnici. Za svoje zasluge bio je B.P. unaprijeđen za lajtnant-pukovnika. Iste godine on već ratuje protiv Matabela u sasvim drugoj pokrajini Afrike. Matabeli zapravo nisu podloženi Englezima, ali kad je kod njih nastala kuga na stoci, engleski guverner naložio je, da se uništi okuženo blago. Budući da je kod Crnaca stoka glavni izvor bogatstva i temelj narodne ekonomije, Matabeli su shvatili nalog guvernera, kao želju, da se uništi ne samo njihovo bogatstvo, već i njihovo pleme. Svoj su ustanak započeli navalom na pojedine posjede bijelaca. Za nekoliko dana poginulo je 150 bijelaca i to više žena i djece. Vijesti o tom krvoproliću uznemirila je Engleze. Oni su poslali vojsku od 5000 momaka, da umiri Matabele. Crnci su sa svoje strane dignuli vojsku od 30.000 vojnika, i to uređenu po primjeru Ašantija.B.P. je imao dužnost, da vodi četu lajtnant-pukovnika Plumera. Teritorija Matabela bila je ogromna, ona je zapremala više nego li Njemačka i Francuska skupa. Tjerati pred sobom protivnika - to bi značilo uzalud gubljenje vremena i sile. Stoga si je B.P. postavio za svrhu, da nađe glavni logor Matabela, gdje su bile skrivene žena i stoka. On je znao, da će, zaplijenivši tu stoku, svršiti rat u najkraćem roku. Da dozna mjesto glavnoga logora, trebao je sam da ide na izviđanje bez ikakve čete. On je pošao u izviđanje samo u pratnji jednog sluge, crnca Žana.

Evo što priča B.P. za to svoje junačko djelo: “Prošli smo preko 50 milja i našli pred sobom brežuljke, a za njima gorski lanac. Po dimovima od vatre, naloženim po neprijateljskim stražama, našli smo prolaze. Omotali smo kopita svojih konja krpama od starih gunjeva i dočekali smo noć, da idemo naprijed. Rano ujutro, kada smo prešli brežuljke, opazili smo cijeli niz vatra. Žan je odmah posumljao, da je vatru zapalio jedan čovjek, koji je prelazio od mjesta do mjesta, da zapali vatru, a prema tome neprijatelj je doznao za naš dolazak i htio nas prevariti. Naše je provizorno zaklonište bilo upravo protiv neprijateljskih položaja , koji su bili na vrhuncima gorskog lanca. Da istraži, što je na stvari, Žan je skinuo svoje europsko odjelo i iščeznuo. Moram priznati da sam sumljao na Žana. Osvanuo je dan i Žan se vrati. Da nije znao jezika, bio bi uhvaćen u jednoj zasjedi. Mi smo odlučili promjeniti naše zaklonište i poći u pravcu prema krilu neprijateljskih položaja, ako bi se to dalo neopazice učiniti. Zaustavili smo konje kod jednog starog drveta. Čuli smo mučanje krava i lajanje pasa. Izgledalo je, kao da se s one strane planine nalazi glavni logor. Ja sam ispio nešto vode, pojeo jedan dvopek i komadić čokolade, i to je bio moj ručak. Poslije ručka počeo sam polagano puzati prema vrhuncu brda k nekom grmlju. Sretno sam dopuzao do tog grmlja i opazio s druge strane glavni logor. Sad sam imao zadaću da istražim, gdje bi bilo najzgodnije jurišati na neprijateljske položaje. Trebalo je da se vratim natrag. Ne znam kako se to dogodilo, ali sam bio opažen . Odmah se začula galama i u potjeru za “bijelim vukom” skočilo je s raznih strana više crnih stražara. Dok sam bježao, oni su otvorili žestoku puščanu vatru. Ja sam skakao s kamena na kamen, letio sam kao ptica. Moram zahvaliti svome iskustvu u plesu, da sam imao takvu vlast nad svojim nogama i takvu točnost u njima. Ples “serpantin” najviše mi je koristio u tom upravljanju vlastitim nogama.

Crnci nisu bili naučeni, da tako trče po planinskom terenu, a njihove vođe su naložile da prestanu pucati, jer su htjeli uhvatiti “bijeloga vuka” živog. Ali bijeli vuk, “Iteeza” (tako su zvali B.P.-a Crci), mijenjajući pravac svog bijega, ostavio potjeru daleko straga i dotrčao do starog, suhog drveta, gdje je bio Žan s konjima. “Signalizacija pomoću dima pokazala nam je, da su nas na brežuljku spremni dočekati. Morali smo prema tome bježati stranputcima, i to među gorskim lancem i lancem brežuljaka”. Tako je sretno izvršio svoju zadaću “Itreeza”. Uopće, svuda je pratila sreća “bijelog vuka”. U bitci na rijeci Umguz skoro je poginuo od neprijateljskog taneta. Jedan Matabel htio ga je ubiti s drveta, na kojem se sakrio. Njegovo je tane pogodilo B.P-ovu cipelu. Jedanput umalo da nije nastradao od velikog kamena, koji je bio bačen iz starinskog topa. Drugi put njegova vlastita puška zapela je o drvo i tanetom mu probušila šešir. Crnci su držali B. P. nekim čarobnjakom. I zaista, on je mogao odgonetnuti ili pronaći istinu na temelju samih neznatnih podataka. Jednog jutra išao je “Iteeza” sa svojim izvidnicima, doznati za neprijateljske položaje. Njegovo je oko odmah opazilo na strani do puta neko lišće. On je dignuo nekoliko listova i svratio pažnju na to, da mirušu po pivu. Tada stvori zaključak, da su istim putem prolazile ženske iz susjednog crnačkog sela i nosile na glavi posuđe s pivom, koje je bilo začepljeno spomenutim lišćem od jedne biljke koja raste samo u blizini sela. Bilo je to u 5 sati ujutro; poslije 5 sati nije puhao vjetar, a samo vjetar mogao je zbaciti lišće s posuđa. Ovo crnačko pivo brzo se ukiseli i stoga su se ženske žurile, da ga čim prije donesu vojnicima, a vojnici su ispili pivo čim su ga donijele. Prema tome crnačka vojska je pijana i nehajna. A to je iskoristio odmah njihov mudri protivnik. B.P. sam kaže za svoju krasnu izvidničku sposobnost, kako ona odgovara nacionalnom engleskom karakteru: “Ljubav k pustolovinama i duh neovisnosti kod nas su u krvi. Ali treba u sebi odgajati sposobnost za izviđanje i to se isplati, jer izviđanje razvija u čovjeku zdravi smisao, hladnokrvnost i smionost, osim toga ono naučava da interese zajednice izvidnik stavi višlje od svojih privatnih i osobnih interesa”.

Nisu svi kadri podnositi teški rad izvidnika ili uopće ratne prilike kolonijalnog rata. Sam Baden - Powell pripovjeda, o slučaju jednoga vojnika, koji je jednoga jutra došao u engleski logor, izgubivši konja, a pripovjedao je kako je imao posla sa cijelom četom neprijatelja. Taj je neprijatelj bio jedan ili dva voda engleskih izvidnika, koji su ga htjeli zaustaviti kada je skakao u noćnoj tmici k logoru jurio glavom bez obzira), no međutim junaku se pričinilo kako ima posla s Crncima (ljutim afričkim neprijateljskim plemenom) i on je tako počeo pucati u svoje. Za nagradu jadnik je dobio besplatno kupanje u hladnoj vodi. Ako izvidnik mora upravljati osobom, to od toga nije daleko do iskustva upravljati s drugima. Ovo je umijeće u potpunoj mjeri postigao B. P. On je sa svima jednostavan i naravan, uvijek se prijazno smije, on zna kombinirati strogost i dobrotu u svom ponašanju prema vojnicima. Stoga je postao mio i drag i svojim kolegama časnicima i svojoj momčadi. Skoro će mu poslužiti na korist i njegova izvidnička pronicavost i njegovo znanje, kako treba upravljati ljudima, da zajedno s njima stvori nešto znamenito. To se dogodilo za vrijeme rata Engleza protiv Bura, koji je proslavio samo jednog Engleza, a taj je bio naravno - naš “bijeli vuk”.

Tako je 1899. god. započeo englesko-burski rat (1899-1900). B.P. nije htio ostati bez posla. “Nadam se, da će mi se dati topli kutić”, rekao je na početku rata i nije se prevario. Dobio je nalog organizirati u Bečuanlandu iregularne čete. Te bi čete imale zadaću spriječiti ustanak Crnaca, braniti zapadnu granicu Bečuanlanda i južnu Rodeziju, zaštićivati engleske naseljenike i držati vezu između luke Buluvajo i južnih engleskih položaja. Čim je B.P. oraganizirao dvije čete, bio je postavljen za zapovjednika gradića Mafeking. B.P. vidio je kako može postići spomenute zadaće samo u slučaju, ako Mafeking ostane u rukama Engleza. Za kratko vrijeme napravio je jaku utvrdu, Buri su se požurili da navale na Mafeking, ali su naišli na junački otpor. 217 dana trajala je glasovita obrana utvrde. B.P. imao je samo 1700 ljudi za obranu, a od njih preko polovice prije nisu znali, kako treba baratati s puškom. Njegovo je topništvo brojilo samo četri topa, od kojih je jedan bio načinjen po njegovim uputama. Buri su posjedali tvrđavu s vojskom znatno većom od posade; bilo ih je katkad i do 12.000.

Samo su izvandredni talenti branioca Mafekinga spasili čast engleskog oružja. On je dobro znao običaje i karakter svog neprijatelja, znao je sve promjene, koje bi se dogodile u protivnika. Svake bi noći išao u izviđanje, a po danu bi opet radio. Najveću brigu je posvetio tome, da posada i stanovništvo grada ne izgube borbenost i vjeru u uspjeh. U tu svrhu izdavao je novine “Pošta Mafekinga”, na kojima je bilo naštampano: “Izlazi svaki dan, ako nema zapreka sa strane granata”. Dana 21. siječnja 1900. god. priredio je izložbu djece, na kojoj su bili odlikovani najbolji dječaci. Kada je nestašica ljudi došla do jako osjetljivih granica, prihvatio je misao svog časnika lorda Eduarda Cecile-a, da iskoristi dječake za službu veze, čuvanja zgrada i kao saniteta.

Dječaci su imali svoga načelnika seržant-majora Gudieara. Ovo je začetak buduće skautske organizacije. Skauti Mafekinga bili su B.P-u od velike vrijednosti. svibnja 1900. god. Mafeking je bio oslobođen engleskom vojnom, koja je potisnula Bure prema sjeveru. Za izvrsnu službu B.P. je odlikovan promaknućem u general-majora. Ali naš je junak skroman. On je često govorio, da je Mafeking bio lađom gdje kapetan sam bez posade ništa ne bi učinio. Junačka obrana Mafekinga bila je možda jedino djelo, koje je poslužilo na čast engleskom oružju, inače su za vrijeme burskog rata Englezi trpjeli neuspjeh za neuspjehom. Razumije se da je B.P. postao odmah vrlo popularan. U svim engleskim gradovima Južne Afrike htjeli su ga ugostiti i počastiti. Naš je junak došao inkognito u Captovu baš u trenutku, kad su mu tamo spremali sjajan doček. On je sudjelovao u svim svečanostima, koje su mu bile priređene, ali se nije otkrio. Građani, ražalošćeni što nije došao slavljenik, tek su kasnije doznali za njegov boravak među njima. On je postao popularan i u metropoli, a osobito su mu dječaci pisali masu pisama i ta pisma nisu nikada ostajala bez odgovora. 1903. godine B.P. se vratio u London. Iz Londona je bio poslan u Ameriku, da prouči taktiku američke konjice. Tamo je pobliže upoznao život kanadskih lovaca - “trapera” i pastira “kauboja”. Od prvog proučavanja ostale su neke igre i vježbe kod boy-skauta. Vrijeme od 1903.-1907. god. moramo smatrati vremenom preokreta u karijeri i životu sir Roberta. Prije je bio u prvom redu vojnik, sada je postao pedagogom, odgojiteljem omladine. Što ga je potaknulo na to, da postane pedagogom? Valja priznati, da glavni uzrok tome leži u njegovom rodoljublju. Ono ga je baš i potaklo, da misli na povećavanje snage svoga naroda.

Sam B.P. kaže, kako je o potrebi novog sustava odgoja počeo razmišljati najviše pod utjecajem slijedećih prilika : 1.) Za vrijeme burskog rata došao je do konačnog uvjerenja, kako dobre vojnike može pripraviti samo onaj, koji bude u njima odgojio svjesno shvaćanje dužnosti ili inače karaktera. U naše doba malo što vrijedi vojnik - automat; suvremeni rat traži od vojnika veliku inteligenciju i brzu valjanu odluku. 2.) Za vrijeme boravka u domovini B.P. svratio je pažnju na strast svoga naroda za sportom. A glavno, što je na njega porazno djelovalo, bilo je da Englezi vole sport, to jest vole samo gledati utakmice, a ne sudjelovati u njima. Dakle ono što ima u sebi dobroga sporta, to ne utječe na fizički razvoj naroda. Omladina ostaje kržljava, slaba i mekušna, a osim toga ona se uči nezdravim stvarima, okladi i hazardnim igrama. Baš su u to vrijeme Englezi trošili 7,000.000 funta sterlinga za ulazninu na nogometne utakmice, 20,000.000 funta sterlinga trošilo se u igri na oklade. Gubitak vremena i novca, kvarenje karaktera donose tolike štete, da je B.P. imao pravo govoriti o opasnosti koja prijeti Velikoj Britaniji. Svoje iskustvo izlaže u knjizi “Aids to Scouting” ili “Pomoć u izviđaštvu”, koje postaje literatura u nekim školama.

U ljeti 1907. Godine B.P. se upoznaje s radom Artura Pearsona u Dječjem domu, te im priča svoje zgode.

Kako bi isprobao svoje metode, organizirao je 25.07.1907. godine ogledno logorovanje na otoku Brownsea, Poole, u Dorsetu. Sa sobom je poveo 22. dječaka, od kojih su neki bili iz ekskluzivnih javnih škola, a neke iz radničkih domova. Bili su podijeljeni u četiri patrole: Bulls (Bikovi), Curlews (Šljuke), Ravens (Gavranovi) i Wolves (Vukovi)! U siječnju 1908. godine u 6 četrnaestodnevnih nastavaka prerađene knjige “Pomoć u izviđaštvu” B.P. izdaje knjigu “Scouting for Boys” ili “Izviđaštvo za dječake”. Koji su se spontano organizirali u patrole. Te ih na njihov nagovor B.P. poćinje voditi 22.12.1908. god.

1910. god. B.P. se povlaći iz vojske u dobi od 53 godine po savjetu kralja Edwarda VII i radi na jačanju Skautskog pokreta.

1910. god. B.P. se povlaći iz vojske u dobi od 53 godine po savjetu kralja Edwarda VII i radi na jačanju Skautskog pokreta. B.P. 1912. god. ženi s Miss olave St. Claire Soames (iz ovog braka su sin Peter i dvije kćerke,

Heather i Betty) Vjenčani dar Olivi i Robertu B.P. od skauta. 1916. god. osnivaju se pokret za poletarce, te za planinke, a 1919. god. i brđanski pokret 1920. god. se održava prvi međunarodni Jamboree u Olympia - Hall, London, Engleska na kojem je B.P. proglašen za “Glavnog skauta svijeta” (Chief Scout of the world). 1922. godine izdaje knjigu “Rower book” ili “Priručnik za brđane”. Te mnogo putuje po svijetu i piše najpotrebnije priručnike. 1931. god. je održan prvi skup brđana u Kanderstegu.

1924. god. je održan 2. Jamboree u Kopenhagenu. 1929. god. se održava 3. Jamboree u Birkenheadu, (Arrowe Park, na Wembley stadionu): B.P. postaje Lord od Gilwell-a, pred 21 000 skauta, a titulu mu je predao Princ od Walles-a. 1931. god. B.P. se zbog narušena zdravlja vraća u Keniju (Afrika), gdje dovršava svoje mnogobrojne knjige namijenjene skautima. 1941. 08. siječnja u Nyeri (u blizini Nairobi-a) umire u starosti od 83 godine. 09. siječnja je pokopan u sjeni planine Mount Kenya. U blizini gradića Paxtu. Na grobu B.P. – a i njegove žene Olive B.P. stoji: U sjećanje na Roberta Baden-Powella glavnog skauta svijeta 1857 – 1941. aiznad su ukrštene zastava WOSM-a (Svjetske organizacije izviđačkog pokreta) i WAGGGS-a (Svjetske organizacije planinki/ Girl guides).