The Boy Scouts Association
London, S.W.1.
26.th February, 1923.
To the scouts of Croatia
I was very glad indeed to hear from you, my brother Scouts from Croatia, and I feel sincerely grateful for you kind good wishes on my birthday. I have a great affection for Croatia where I went on a cycling tour in early days of bicycles. I am so glad to feel that Croatia now has its Boy Scouts and I cordially wish you all success and Good Camping.
Your sincerely,
Robert Baden-Powell
(objavljeno u hrvatskom izviđačkom časopisu SKAUT, 1923.)
Skautski (izviđački) pokret zasnovan je potkraj prvog desetljeća 20. stoljeća u Engleskoj, s ciljem da radom i životom u prirodi pridonese odgoju djece i mladeži. Prva saznanja o skautizmu doprla su u Hrvatsku ubrzo nakon osnivanja izviđačkih organizacija u više zemalja Srednje Europe. Uočivši odgojne vrijednosti pokreta, ondašnje su prosvjetne vlasti poduprle širenje tog vida djelatnosti među hrvatskom školskom mladeži. Tako su se tijekom 1913. u srednjim školama širom Hrvatske počele osnivati družine koje su, isprva pod nazivom "đačke izletne družbe" djelovale po zajedničkom izviđačkom programu. Te omanje skupine dječaka, uglavnom vršnjaka udruženih na osnovi zajedničkih sklonosti i nerijetko već postojećeg osobnog prijateljstva, odlazile su na izlete, katkada i na više putovanja, te usvajale razna korisna znanja i vještine (upoznavanje prirodnog okoliša, planinarenje, snalaženje u prirodi, loženje vatre i priređivanje jela, signaliziranje, čitanje karata, izrada zaklona za slučaj nevremena, podizanje šatora, izletnička higijena, pružanje prve pomoći kod nezgoda - itd.), pri čemu se poticala snalažljivost, samostalnost i "plemenito natjecanje u radu", te razvijao osjećaj osobne časti i čovjekoljublja.
Ubrzo se za članove izletnih družbi uvriježio naziv skauti, a njihove praktične odore (identične uniformi skauta u drugim zemljama) postale su izvanjski znak Hrvatskog skautskog udruženja, ustrojenog 1914.
Ubrzo po izbijanju Prvog svjetskog rata (u ljetu 1914.), skauti preuzimaju razne humanitarne zadaće (pomoć obiteljima čiji su hranitelji na ratištu, prikupljanje hrane, odjeće i novčanih priloga za siromašne, pomoć pri žetvenim radovima), dok stariji među njima postaju pomoćna snaga u javnim službama koje su zbog ratnih prilika oskudijevale ljudstvom (raznošenje pošte, pomoć u vatrogasnoj službi i službi hitne pomoći, održavanje reda na javnim priredbama, usluge ranjenicima po bolnicama, informativna služba na željezničkim postajama, službe dostave u javnoj upravi itd.) - čime su se u konkretnim životnim situacijama potvrđivale vrijednosti usvojene u izviđačkoj obuci.
Ondje gdje nije bilo potrebe za takvim izvanrednim djelovanjem, skautske su družbe i nadalje provodile uobičajeni "mirnodopski" program - sve do potkraj rata 1918., kad se raspadom dotadašnje države (Austro-Ugarske monarhije) ugasilo i Hrvatsko skautsko udruženje.
Međutim, zahvaljujući mladenačkoj sklonosti za doživljajima u prirodi, te nesmanjenom oduševljenju za skautski program, neke su družbe nastavile spontano djelovati i u poratnom metežu i u novonastaloj državi (Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji), što je uz entuzijazam pojedinih profesora, koji su kao "kuratori" nadgledavali njihov rad, pridonijelo postupnom oživljavanju skautskog pokreta u nekoliko gradova u Hrvatskoj.
Godine 1921. službeno je osnovan Savez izvidnika i planinki (kasniji naziv: Savez skauta Kraljevine Jugoslavije), čiji predstavnici sudjeluju na međunarodnoj skautskoj konferenciji 1922. u Parizu, na kojoj je ustanovljena Svjetska organizacija skautskog pokreta (WOSM), a jugoslavenski izviđački savez postaje njenim punopravnim članom.
Iako brojčano nije bio toliko jak poput nekih drugih organizacija koje su između dva svjetska rata okupljale djecu i mladež, naš je skautizam baš u tome razdoblju usvojio brojne tekovine modernog odgoja. Dok su, na primjer, u većini država, napose na aglosaksonskom području, postojale strogo odvojene skautske organizacije za mušku i žensku mladež, u nas je prihvaćeno načelo koedukacije - zajedničkog odgoja dječaka i djevojčica, izviđača i planinki (pa je u tom pogledu Savez skauta čak bio ispred ondašnje školske pedagogije, koja će tek godinama kasnije prići uvođenju mješovitih razreda u školama).
Prepoznatljivi u javnosti po svojim šeširima široka oboda, skauti su uživali ugled organizacije ispunjene zanimljivim i korisnim radom, koji se najvećim dijelom ostvaruje u prirodi - na izletima i logorovanjima, gdje se usvajaju brojna praktična znanja i vještine, gdje se potiče samostalnost i razvija prijateljstvo.
Jedna od značajki organizacije bilo je učešće mladih u rukovođenju: svoja iskustva stečena svakodnevnim radom u jedinicama, budući su vođe dopunjavali na odgovarajućim tečajevima ("šumske škole"), upoznavanjem osnova skautske pedagogije.
Kao pripadnici svjetskog pokreta, jugoslavenski su skauti održavali veze sa vršnjacima u drugim zemljama, te su u više navrata sudjelovali na "jamboreeima", svjetskim skupovima skauta.
Kad je u travnju 1941. g. Drugi svjetski rat zahvatio i naše prostore, Savez skauta obustavio je rad. Mnogi mladi ljudi koji su u svojim skautskim danima usvajali napredne ideje, postali su sudionici antifašističkog pokreta i partizanske borbe.
U poslijeratnom razdoblju izviđačke su forme rada ponovno oživjele u okrilju ondašnjeg Saveza pionira. U težnji da rad s djecom učini što raznovrsnijim i zanimljivijim, pionirska je organizacija postupno usvajala mnoge sadržaje vezane uz boravak u prirodi - izlete, logorovanja, višetjedne pohode tijekom kojih se noćilo pod šatorima, a veći se dio puta prolazio pješice. Postupno je u društvu potpuno prevladalo shvaćanje da se rad s djecom treba odvijati u što širim i raznovrsnijim formama, te je otvorena i mogućnost postojanja više dječjih i omladinskih organizacija.
U jesen 1950. osnovane su u Zagrebu i Splitu, a zatim i u nekim drugim mjestima, prve skupine djece koje su se specijalizirale za izviđačke sadržaje, naglasivši to i svojim nazivom - pioniri-izviđači. Tada su se i javile prve zamisli o posebnoj organizaciji kakva je danas izviđačka.
U travnju 1951. g. osnovan je pri Savjetu Saveza pionira NRH Aktiv za rad s pionirima-izviđačima, čime je zapravo pokrenuta djelatnost na stvaranju izviđačke organizacije u Hrvatskoj. Dan početka prvog tečaja za vođe izviđačkih jedinica 19. svibnja se i danas obilježava kao Dan izviđača. Izviđački se pokret brzo širio i usvajao atribute posebne organizacije, te je pod nazivom Savez izviđača i planinki Hrvatske počeo djelovati i prije nego što se na osnivačkoj skupštini 29. svibnja 1952. izdvojio iz Saveza pionira. Izviđačke organizacije koje su istodobno i na sličan način nastajale u drugim republikama ondašnje državne zajednice, udružile su se 1953. g. u Savez izviđačkih organizacija Jugoslavije (kasniji naziv: Savez izviđača Jugoslavije).
Zasnovana na specifičnom odgojnom programu, koji uspješno nadopunjuje odgoj u domu i školi, izviđačka je organizacija tijekom proteklih pola stoljeća uljepšala i obogatila odrastanje desetaka tisuća djece i mladih. Kad je počeo Domovinski rat , mnogi su mladi ljudi, izviđački entuzijasti, svoju izviđačku uniformu zamijenili odorom Hrvatske vojske, a neki su dali i svoje živote u borbi za slobodu i nezavisnost domovine. Za ratnih dana izviđači su pružali pomoć izbjeglicama i prognanicima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao što i danas nastoje uljepšati živote djece koja su u ratu ostala bez roditelja.
Svojim dosadašnjim radom izviđačka je organizacija stekla ugled i poštovanje javnosti, a njen karakter i dosad izgrađene vrijednosti prepoznate su i u trenutku kad je 1993. g. Savez izviđača Hrvatske postao punopravnim članom Svjetskog izviđačkog pokreta.


("Izviđačke godine", Savez izviđača Hrvatske, Zagreb, 2002.)